Održana tribina: ”Konji: od rata do svâta”
do svâta“ koju je organizirao Klub znanstvenika Udruge Prsten u suradnji s Odjelom za poljodjelstvo Matice hrvatske i Hrvatskim agroekonomskim društvom 31. svibnja 2106. godine u Matici hrvatskoj govorio je dr. sc. Mato Čačić. Mato Čačić je doktorirao na temu Genetička analiza lipicanaca u Hrvatsko, a pri izradi je i druge disertacije na doktorskom studiju Ekonomika poljoprivrede Sveučilišta u Zagrebu Agronomski fakultet. Do sada je objavio 22 knjige od kojih je 16 na temu konja. Objavio je više od 130 znanstvenih i stručnih radova, veliki broj popularnih članaka i drugih tekstova na temu konjogojstva. Tri studije o lipicanskoj pasmini su međunarodno verificirane od strane Lipizzan International Federation (LIF), iz čega je proizašla verifikacija tri roda kobila kao rodova hrvatskog izvora.
Okupljene je u ime domaćina i suorganizatora pozdravila voditeljica Odjela za poljodjelstvo MH Ljiljana Gašparec-Skočić, a potom im se obratio i prof. dr. sc. Ivo Grgić, zamjenik predsjednika Kluba znanstvenika UBH Prsten i predsjednik HAED-a, koji je ujedno bio voditelj tribine.
Na početku, voditelj Tribine prof. dr. sc. Ivo Grgić reče: Ako je pas najbolji, onda je konj, sve do izuma parnog stroja, bio i ostao čovjekov najkorisniji prijatelj, bez koga je, u davna vremena, ljudski život bio naprosto nezamisliv“. Kao prijevozno sredstvo, radna snaga, dio vojnih formacija (konjica), konj je zaista biće vrijedno ljudske pažnje i ljubavi. Otuda valjda i samorazumljivost izreke – “Kraljevstvo za konja”, ili, one majčine kletve sina u pjesmi “Mujo kuje konja po mjesecu”. Sanjati konja simbolizira snagu, moć, izdržljivost, zrelost i seksualnu potenciju. On predstavlja snagu i fizičku energiju. Sanjati crnog ili tamnog konja označava misteriju, divljinu i nepoznato, bijeli označava čistoću, prosperitet i sreću, spomenu je još iz narodne predaje Grgić.
Dr. Čačić je za početak naglasio da Hrvatska ima dugu tradiciju uzgoja i bavljenja konjima, koja je i međunarodno prepoznatljiva, no, nažalost očito je da ne znamo ili još uvijek nismo to i iskoristili. Konje je vrlo teško uspoređivati sa ostalim vrstama domaćih životinja. Smisao uzgoja konja uglavnom je potpuno drugačiji od ostalih vrsta stoke. Konji nisu stoka! Konji mogu biti proizvodnja radi stjecanja materijalne dobiti, mogu biti hoby, rekreacija, mogu biti sportski rekvizit ili mogu biti oni sami sportaši, mogu biti terapeutsko sredstvo, mogu biti i jesu dio tradicijskih kulturno-folklornih manifestacija itd.
Aktualna situacija u hrvatskom gospodarstvu nije dobra, pa tako ni u poljoprivredi. Gubljenjem interesa ili stvaranjem gubitaka kroz uzgoj domaćih životinja (goveda, svinja, …), lako je prestati s proizvodnjom, stoka se izlučuje iz uzgoja i ekonomski iskorištava, no, kod konja situacija uglavnom nije takva. Teško da će netko arapskog konja, lipicanca ili neke druge pasmine poslati na klanje tek tako, naglasio je dr. Čačić. Konji su ljubimac i prijatelj, prijatelja se ne prodaje, ma koliko to financijskih troškova radilo vlasniku. Stoga je u hrvatskom konjogojstvu zapaženo da je upravo suprotan trend broja konja u odnosu na drugu stoku. Broj konja je u kontinuiranom porastu dok broj ostale stoke opada. Broj konja u Hrvatskoj ne raste zato što je to jako profitabilan uzgoj, nego je razlog da se konji uzgajaju iz puno drugih razloga, a uglavnom ne radi ekonomskog iskorištavanja za prehranu ljudi. Potvrda tome je da se kobile ne pripuštaju, jer je pomladak vrlo teško prodati i cijene su niske. Često se izjavama obmanjuje javnost podatkom kako broj konja raste, i to je točno, ali je značajno reći što je razlog tog porasta što broj stoke opada, mišljenja je dr. Čačić.
Dr. Čačić je zatim iznio nekoliko podataka o brojnosti konja u Hrvatskoj. Prema godišnjem izvješću o stanju konjogojstva Hrvatske poljoprivredne agencije za 2015. godinu, hrvatsko konjogojstvo je činilo 21.868 konja raznih pasmina i kategorija. Kao i svih prethodnih godina prevladavaju hladnokrvni konji naših izvornih pasmina (56%), toplokrvnjaci su na drugom mjestu (40%) i na kraju poni konji (4%). U kategoriji izvornih i zaštićenih pasmina konja, brojimo tri izvorne pasmine (hrvatski hladnokrvnjak, hrvatski posavac i međimurski konj) te lipicanca kao zaštićenu pasminu radi duge tradicije uzgoja koja je povijesno i međunarodno poznata. Hrvatski lipicanski uzgoj je najveći na Svijetu i od oko 10.000 lipicanaca koliko broji svjetska populacija, hrvatski uzgoj sudjeluje sa čak 1/5 (2062 grla; 2015. godine).
Hrvatski lipicanski uzgoj čine tri uzgoja: ergele Đakovo i Lipik, i zemaljski (privatni) uzgoj. Hrvatska ima dvije lipicanske državne ergele, kao i Mađarska i Rumunjska, no s velikom specifičnosti. U ergelama Đakovo i Lipik uzgajaju se lipicanci, ali dva različita tipa. U Lipiku se uzgaja „klasični“ ili jahaći tip, dok se u Đakovu uzgaja „zaprežni“ ili tzv. „panonski“ tip lipicanaca. Ovu specifičnost nema ni jedna druga država i to je genetsko nacionalno bogatstvo koje stručnim i dugoročno vjerodostojnim vođenjem uzgoja na nacionalnoj razini treba očuvati, posebice jer se lipicanaca uzgaja u čistoj krvi bez uvođenja drugih pasmina u uzgoj.
Naš zemaljski (privatni) uzgoj lipicanaca, reče dr. Čačić, zbog tradicije i omiljenosti uzgoja kroz povijest postao je poznat u domaćoj i stranoj literaturi pod imenom „slavonski lipicanski bazen“ i za istaknuti je da čini čak 89% hrvatskog uzgoja, dok ergela Đakovo ima udio od 8%, a Lipik 3%. Drugačije rečeno, u privatnom uzgoju imamo još osam državnih ergela što je veliko nacionalno bogatstvo.
Zatim se dr. Čačić ukratko osvrnuo na probleme sa kojima se uzgajivači konja danas susreću u Hrvatskoj. Uzgoj izvornih i zaštićenih pasmina konja pomaže se kroz nacionalni program godišnje novčane potpore po grlu, visina potpore je oko 1.500,00 kn, no to se mijenja ovisno o financijskoj solidarnosti.
Odnedavno postoji i program potpore sportskih konja toplokrvnih pasmina, ali taj program dr. Čačić smatra potpunim promašajem. Svoje mišljenje temelji na povijesno dokazanoj činjenici da sportsko konjogojstvo, da bi se razvijalo i da bi se kroz sport dokazale najvrjednije jedinke za daljnji uzgoj, radi se isključivo kroz financijsku pomoć fondu nagrada. Tada se konji treniraju i natječu, dokazuju se kroz sport da bi jednog dana bili dio uzgoja. Usmjeravanje novčane potpore u fond nagrada na natjecanjima ima puno prednosti, a najznačajnije je da dobiju oni najkvalitetniji konji u koje je najviše uloženo, da je mogućnost natjecanja svima omogućena pa nema diskriminacije da je netko dobio a netko ne, nego je po principu „tko prvi njegova cura“ ista novčana nagrada svima dostupna jednako. Davanjem državnog novca u fond nagrad.a a ne po glavi konja pasmina koje se koriste u sportu je i jeftinije za Državni proračun RH. Zašto? Pa zato što nema smisla davati svakoj kobili novce a koja natjecanja nije nikada ni vidjela, a kamoli sudjelovala. To je bačen novac! Pa čak i vlasniku koji dobije novac, on je samo kratkoročna pomoć, jer toga slijedeće godine možda neće biti. Puno mudrije je uložiti u sustav koji je dugotrajan i koji će omogućiti veće bavljenje konjičkim sportom što za posljedicu ima veću potražnju za konjima i njihovu veću tržišnu vrijednost. I na kraju, posebice kod trkaćih konja, privlačan fond nagrada i sigurna organizacija trkaćih dana privlači sudjelovanje kladionica, što sve dovodi do profesionalnosti organiziranja konjičkih utrka i da se to sve skupa pretvori ne samo u održivu nego profitabilnu industriju, poznatu kao „trkaća konjička industrija“ kao najznačajniji segment bilo koje razvijene konjičke industrije.
Teško je pobrojati države u kojima je konj još uvijek dio svakodnevice, reče dr. Čačić.. Što je država ekonomski manje razvijenija i građani imaju manje novca za nabavu strojeva za poljoprivredu i šumarstvo, pa i transport, konj je i dalje izvor radne snage. Ali postoje i izuzetci kada se radi o nekim mediteranskim zemljama, gdje još uvijek vrlo često nalazimo konje kao izvor radne snage za nošenje tereta u poljoprivredi i šumarstvu, na onim nepristupačnim područjima gdje je strojevima nemoguće obaviti iste poslove.
U vrlo zanimljivoj raspravi sudjelovala je većina ne brojnog slušateljstva što je ponukalo voditelja Tribine da se i na to osvrne. Najveće zlo nositelja i provoditelja politike u Hrvatskoj, prema njemu, je da su u mnogima „ubili želju“ te i ova Tribina sa aktualnom temom, problematikom bliskom mnogima nije polučila zanimanje kakvo smo očekivali. Očito da su teme bliže ili daljnje tragične prošlosti, gosti koji su izronili iz tame katastrofičnih uzaludnosti, ono što bi pronašlo slušače. Ali, to nije ništa novo jer i ozbiljnije teme (kulturne, znanstvene) na TV u usporedbi sa ispraznim političkim ili bolje rečeno politikanskim raspravama nemaju šansu.
Na kraju Tribine, prof. Grgić reče da očito konj nikada više neće imati bivšu ulogu u ruralnoj zajednici i to prvenstveno kao radna životinja. Isto kao što nema više ni bivših poljoprivrednika. Konj je sam po sebi divna životinja, rijetka životinja, pa i skupa te odnos čovjeka prema njemu proizlazi iz svega toga. A jednoga dana kada nestane nafte, neće nas spasiti konji nego druga pogonska sila koja će se do tada već pronaći. Mi to nećemo doživjeti. Na sreću ili na žalost?
Priredio
Ivo Grgić